Saša Tatić
IZMEĐU REDOVA
Galerija AŽ, Zagreb, 17. 6. – 9. 7. 2022.
Publika koja dolazi u Galeriju AŽ na jednome mjestu doslovno izlazi iz urbanosti i prolazi kroz agrar. Naime, kad se skrene s glavne ceste, gdje uglavnom prevladava industrijski pejzaž, na onu sporednu, kojom se stiže do zgrade na čijem pročelju piše Centar periferije, kao da se zatječe u okolišu po kojem je Žitnjak i dobio ime: lijevo buja povrće, desno je polje zrela žita.
Zelene i žute površine kao da najavljuju i sadržaj izložbe: galerijski prostor koji čine predvorje i dijelovi hodnika bivše osnovne škole oživljen je intenzivnim kolorima. Dijelovi zidova, preciznije, čitave plohe od stropa do poda prekrivene su žutom, zelenom, plavom, narančastom i ljubičastom bojom. Štoviše, osim površine, boje osvajaju i volumen jer se protežu i na dijelove poda, pa se doima kao da je jedinstven prostor kolorističkom intervencijom podijeljen u nekoliko prostorija. No, usmjereni nazivom izložbe, odbacujemo asocijaciju na interijer dječjeg vrtića i obojene plohe shvaćamo kao otvorene stranice knjige, preciznije, slikovnice. Ili bilježnice, jer se na njezinim stranicama vježba pisanje. Slova su velika, također u bojama, a unatoč nazivu, vježba dopušta pisanje posvuda po stranici, a ne ono odgovorno vodoravnim redcima. S obzirom na prošlost zgrade, proizlazi da se nalazimo u prvom razredu i da učiteljica primjenjuje metodu crtanja slova, odnosno pisanje u crtanki.
Unatoč šarenilu, sadržaj, međutim, ne pripada osnovnoj školi, primjerice, odmah s ulaza pozornost privlači žuta stranica koja dominira središnjim galerijskim zidom i na kojoj piše „My little here seems like a lot from there“. Tekst je napisan tako da u donjem dijelu ostavlja prazan, neispisan prostor, pa se ono ispisano velikim crvenim slovima doima poput pročelja neke kuće, a prazan dio simulira ulaz. No ako se oblikovanje teksta izravno odnosi spram sadržaja, tada prazan dio označava to 'moje malo ovdje', koje je, koliko god bilo maleno, ipak moje, što će reći da postoji i neka druga strana koja nema ni to. Sličan odnos oslikava i Marcel Mariën u jednoj od priča zbirke Likovi s krme, na primjeru zatvorskog čuvara koji dospijeva iza rešetaka i shvaća da koliko god mu život prije izgledao tmuran i siv, da on može biti još mnogo tmurniji i sivlji s druge strane zida.
Između redova, dakle, čitamo o pogledu na sebe iz tuđe perspektive, primjerice, pogledu na garsonijeru Europljanina iz perspektive Senegalca. Ili, koliko god nas šokirao prizor na majku s dvoje djece koja noć provodi u uvučenu ulazu blještava lokala u središtu Pariza, shvaćamo da, koliko god to bilo neprihvatljivo, da je to još uvijek daleko bolje od onoga što ih je nagnalo da se zateknu ovdje. Pa iako u jednosoban stan ne možemo primiti afričku obitelj, možemo postati malo svjesnijima sasvim različitih razina dovoljnosti, što nas, između ostalog, upućuje i na prekomjernost, najveću opasnost čovječanstva, koja je, uostalom i dovela do različitih razina dovoljnosti.
Na zidovima bočno od ulaza, koje primjećujemo tek nakon što nam je pozornost privukla žuta ploha nasuprot ulazu, između redova čitamo i uvod, koji bismo mogli nazvati i svojevrsnim proslovom, odnosno uputom za interpretaciju ostalih tekstova. Slijeva je ogromnim crvenim slovima na plavome napisano „Lako je meni“, a zdesna je zelena ploha na kojoj piše „The urge to migrate is no less natural than the urge not to“. Potonja izjava kao da nas sve svrstava u jednu polaznu točku, određuje kako su oba izbora legitimna, no između redova ipak čitamo težnju za izjednačavanjem tih izbora, odnosno za postuliranjem nužde koja jedne tjera na odlazak negdje drugdje. Izjava na suprotnu zidu podcrtava čitanje između redova poništavajući izraženu jednakopravnost izbora, govoreći o stanju u kojem se nalazimo mi, koje nužda na to nije natjerala. Uloge u tom dijalogu identificirane su i jezikom, na opće stanje izraženo engleskim odnosno univerzalnim jezikom na kojem se i komuniciraju svjetski problemi, odgovaramo na domaćem, odnosno lokalnom jeziku, svjesni problema, ali i toga da nas oni još uvijek ostavljaju po strani jer se ipak nalazimo na periferiji svjetskih zbivanja.
Pa dok izjave na engleskome portretiraju univerzalno stanje: „The void of identity comes with imposed integration“, domaće predlažu osoban pristup: „Kad god došla, dobrodošla“. Zabrinjava nas, međutim, čitanje između redova ove zadnje izjave, iskustvo nam, naime, govori kako u stvarnosti dobrodošlica često izostaje.
Pa dok bi se nadzornik za provjeru razine likovnosti zatekao u nebranu grožđu, boje je napretek, ali tekst je jedini sadržaj slika, njegova kolegica iz koncepta u kompoziciji tekstualnih slika prepoznaje interaktivnu instalaciju: prostor što ga svaka zidna slika ostavlja praznim odnosno neispisanim, poziva na sudjelovanje, na postojanje između redova. Tome doprinosi i dio poda obojen jednako kao i ploha, što bi značilo da posjetitelj/ica može ući u improvizirani fotostudio, preciznije, zauzeti mjesto u slici, koja tako postaje fotopano i na taj način preuzeti ulogu, svojom osobnošću podržati pojedinu izjavu. Vezano za žutu sliku na glavnom zidu, osoba mora čučnuti, jer iako je prostor njezin, u njemu nema previše mjesta.
Osim fotopanoa oslikanih riječima, izložba uključuje i seriju modnih fotografija. Autorica preuzima ulogu modela i pozira odjevena u različitu odjeću, reklamira novu kolekciju, sakoe, jakne i mantile, sportsku odjeću i kupaće kostime. Naknadnom intervencijom, jednakim obrascem kao i na zidnim slikama, ispisuje spomenute izjave, ali tako da riječi prate oblik odjeće, pa se doima kao da je i u njih odjevena. Nasuprot zidnim slikama gdje je publici ostavljen prazan prostor za preuzimanje izjave, na fotografijama je prostor odjeće, kao iskaz osobna identiteta ili prihvaćena svjetonazora, ispunjen statementom modela. Čitanjem između redova ostvaruje se kontrast između svijeta naslovnih stranica modnih časopisa ili jumbo plakata i onoga što se nalazi s druge strane blještave medalje. Primjerice, reklamirajući kupaći kostim, autorica ima i sunčane naočale, preko ramena ovlaš prebačenu laganu bijelu jaknu, ruku drži iznad glave hineći karakterističnu pozu, a preko jakne piše: Lako je meni. Iako bi se to na prvi pogled moglo čitati kao iskaz profesionalnog modela zadovoljna svojim poslom, zapravo se radi o ikonografskom uzorku, odnosno tipizaciji prostora koji će rijetko kad ili nikad izjaviti zadovoljstvo, ili preciznije, zahvalnost kontekstu koji mu omogućuje takvo postojanje.
Serija fotografija mogla bi nas podsjetiti i na rad Sanje Iveković gdje su modelima s naslovnih stranica modnih časopisa pridruženi identiteti i osobne ispovijesti žena žrtava obiteljskog ili bilo kakva drugog nasilja. Ovdje je, međutim, stvar gotovo suprotna, autorica preuzima ulogu modela, a umjesto osobnih slučajeva, tekstovima izražava načelo, predlaže platformu. No, nagovoreni na čitanje između redova, a između redova se u ovom slučaju nalazi njezin outfit, prepoznajemo kontrast ili jaz između javno proklamiranih načela i stila života. A možda čak i diskretnu ironiju na račun umjetničkih radova koji, zastupanjem potlačenih strana, ostvaruju prednost u svojim autorskim karijerama.
No, da ne bi bilo zabune, iako je Saša Tatić ovim radom dospjela i u finale bosanskohercegovačke nagrade za mlade umjetnike (kod nas je to Nagrada Radoslav Putar), upravo autoironijskim pristupom demistificira takve težnje, što uključuje u osnovnu ideju izložbe, a to je da se tek čitanjem između redova dobiva prava slika stvari, koliko god bila jaka boja podloge, ono što proizlazi iz onoga što piše posve je tmurno i sivo. Dočim bodove ponajprije osvaja uspjelom sadržajnom interpretacijom naziva izložbe.
