Vanja Babić

PLUTANJE

MMSU, Rijeka, 10. 6. – 31. 7. 2022.

 

Odmah na početku svoje autorske djelatnosti Vanja Babić odabire vrlo jasnu tematsku putanju: potrošačko društvo, ulaz i izlaz. Seriju otvara izložbom „Transformacije“ (Galerija MK, 2015.) gdje fokusira novac kao ključan čimbenik potrošnje i luminokinetičkom instalacijom raskrinkava ga kao polugu masovne hipnoze: na elise ventilatora pričvršćene su novčanice od 50 kuna. Osvijetljeni tek UV svjetlom, ventilatori vrtnjom proizvode kružne šarene oblike. Efekt proizlazi iz zaštitnih kovinskih niti što pod ultraljubičastim svjetlom fluoresciraju u duginim bojama. Svaka od njih (bez obzira na istu vrijednost) daje drukčiju boju, odnosno nema dvije identične. Pokrenuti novčani ventilatori složno orkestriraju i privlače pogled efektom što asocira na hipnotičku napravu. Takav oblik korištenja novca, kao izgradbenog elementa vizualne kompozicije apstraktne forme, u načelu posve odgovara apstraktnom doživljaju novca što ga je i inače teško moguće jednoznačno odrediti. Njegova funkcija jest posve konkretna – jelo na stolu, pokrivač na krevetu, krov nad glavom i tako dalje, njega se zarađuje, nasljeđuje ili pljačka, ma koliko ga imali, to je uvijek premalo, novac je pokretač velike većine naših aktivnosti, ključna dimenzija naših egzistencija pa prema tome i naše civilizacije.

Serija se nastavlja izložbom „Super ponuda“ (Galerija Forum, 2016.) na kojoj se novcu pridružuje i njegov alter ego, a to je ponuda, ono čemu je novac i namijenjen, a koja, upravo želeći zadovoljiti potražnju, odnosno mogućnost da taj novac prijeđe u 'prave' ruke, pretjeruje i proizvodi ogromne količine robe koju je, ne želeći joj sniziti cijenu, prisiljena uništiti. U tome, dakako, nije učinkovita, što rezultira velikim količinama novog, 'neupotrebljavanog' otpada. Najapsurdniji je dokaz velika plastična vreća u kojoj se nalaze plastične, neotvorene boce vode kojoj je istekao rok.   

Izložbom „Goli breg“ (Galerija AŽ, 2019.) Babić se usredotočuje na otpad, proglašava ga novom sirovinom, no uključuje i novu dimenziju u autorski pristup: okolnosti i prostor nastupa. Polazi od lokacije galerije na rubu grada, zatim od činjenice da je galerija zapravo predvorje bivše osnovne škole pretvorene u umjetničke atelijere, odnosno mjesto likovne proizvodnje, te konačno od hodnika uglavnom zatrpanih elementima bivših ili budućih umjetničkih radova. Preko čitava galerijskog zida postavlja veliku fotografiju, što ju je snimio također na rubu grada (Goli breg) a koja predstavlja instalaciju nedovršene kuće sagrađene od otpadaka prikupljenih u okolici. Ispred fotografija odlaže i neke predmete što ih je pronašao u hodniku. Instalacija nepoznata autora također računa na dimenziju prepoznavanja ishodišne namjene korištene građe, ali i na njenu drugu fazu, to jest, također očitu, pripadnost otpadu. No, što je još važnije, uloga njegove instalacije identična je onoj koju imaju i Babićeve, apsurdom upozoriti na činjenicu otpada, njegovu prekomjernost, neadekvatno odlaganje, opasnosti što iz toga proizlaze, jednom riječju, na nebrigu njegovih proizvoditelja. Završena skulptura kuće u izgradnji, osim opeka raznih oblika, boja i formata, napuknutih letvi i dobrano oštećena prozorskog okvira, uključuje i lonce, japanke, kišobrane, dječja kolica, dijelove namještaja, plastične igračke, zalijepljeno betonom, ugrađivano je sve na što se naišlo. Iako na prvi pogled izgleda kao ostatak polusrušene kuće, apsurdna se akcija sastoji upravo u tome da je ona građena od srušenih kuća i bačena namještaja. Dostojan spomenik srušenostima i odbačenostima.

Izložba „The South Side of the View“ (Galerija 90-60-90, 2020.) predstavlja arhivsku zbirku što ju je autor tijekom godina arheološki sakupio na raznim javnim lokalitetima. No muzejski postav Babićeve kolekcije u velikome tamnom galerijskom prostoru uopće ne izgleda kao smetlište, nego nasuprot tomu, poput kakve pećine s blagom. Pojedine instalacije izranjaju iz mraka, ambijentalno su osvijetljene, poput hrpica biserja ili nakita iz kojih izvire svjetlo. Aktivirane senzorima, blješteće se gomilice dragulja nasumično pojavljuju, ali to nisu dragulji nego krhotine razbijenih ekrana, smrvljenih plastičnih boca, gomila sastavnih dijelova nepoznata aparata.

Izložba „Plutanje“, unatoč tomu što je Babićeva kolekcija konačno i smještena u Muzeju, napušta muzejski postav, u obzir uzima prošlost zgrade MMSU-a i bitnu karakteristiku grada Rijeke, a to je luka. Iz toga proizlazi da je problem otpada s konkretnih lokacija ili slučajeva proširen na globalnu razinu, na zagađivanje vode, odnosno mora.

Izložba se nalazi u neuređenu dijelu prizemlja koje se naziva Kitchen jer je u vrijeme tvornice Rikard Benčić bio radnička kuhinja i kantina, Babić se prilagođava okolnostima prostora, derutnim ljuštećim zidovima, tonira ga u plavo plahtama indigo papira nađenog u propaloj tiskari, a pregrađuje policama naslijeđenima od bivšeg stanara nerenoviranog drugog kata. Konkretan, u muzeju pronađeni otpad, određuje koncept postava, pri čemu je danje svjetlo donekle zadržano papirima pa je unutrašnjost tamna i čitava se izložba doima kao da je smještena ispod površine, u morskim dubinama ili lučkim neprozirnim vodama. Tomu pridonose i zvukovi voda, snimljeni u raznim prilikama, pa čak i oni snimljeni na njegovoj prošloj izložbi gdje su posjetitelji kroz rupu u podu izlijevali vodu s isteklim rokom trajanja, što znači da reciklira i zvukove nastale svojevrsnom autorskom reciklažom. Izložba se koristi i drugim elementima prošlih izložbi, rolu papira u kojoj prepoznajemo instalaciju „Golog brega“, zatim neke dragocjenosti 'južne strane pogleda', no sve je to potopljeno, pa riznice razbijenih ogledala preuzimaju ulogu morskog fluorescentnog cvijeća, gotovo da i osjećamo njihovu radijaciju. To je izložbeno i dokazano prikazom kemijskih procesa provedenih u Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Brojni ekrani, manji ili veći, raspoređeni u nekoliko prostorija, mogli bi podsjetiti na električne jegulje ili na radioaktivne meduze, a nekolicina ih i prikazuje svijetleće ribe. To su cipli, vrsta na koju u prirodi nailazimo u takozvanoj 'boćatoj' vodi, odnosno na mjestima gdje se miješaju morska i slatka. Ali i u lukama gdje ulogu slatke preuzimaju otpadne vode, preciznije gradska i brodska kanalizacija. A budući da rastu u otpadnim vodama, ciple bismo mogli nazvati otpadnim ribama, koje, između ostalog, i svijetle u mraku.

Voda se promatra u različitim, ne agregatnim, nego civilizacijskim stanjima. Od doživljaja generalne potopljenosti gdje svi mi zapravo plutamo otvorenih usta u koja nam sve ulazi, poput morskog psa koji ne razlikuje automobilsku gumu od ljudske noge, nailazimo na mutantske oblike podvodne flore i faune, lelujamo kraj artefakata izloženih dugotrajnom boravku u vodi, korodiranih konzervi i slično, lebdimo iznad flaširane vode u neotvorenim paketima uglavljenima u pod dvorane i zaustavljamo se kod boce s etiketom „Muška voda“ iz Kladnja, koju reklamiraju kao 'bosansku dizalicu', ljekovitu 'mušku' vodu koja se pije umjesto plavih tabletica.  

„Da bi se učvrstio Deloski savez, 477. godine, u more su bačene željezne gromade. Zakletva o savezništvu trebala je ostati na snazi toliko koliko će željezo ostati na dnu“. A na dnu će ostati sve dok bude mora. Potpisnici saveza, međutim, nisu mogli znati da će u budućnosti more dobiti novog neprijatelja, plastiku, ona će pojesti željezne gromade na dnu i sukobi će ponovno započeti.