Hrvoje Đukez

DRUŠTVENE IGRE

Galerija AŽ, Zagreb, 29. 4. – 14. 5. 2022.

 

Već na samom ostakljenom ulazu u zgradu bivše osnovne škole, a već dvadesetak godina umjetničko središte jugoistočne periferije pod imenom Atelijeri Žitnjak, dočekuje nas Đukezova intervencija: linijski, posve pojednostavljen crtež ljudska figure nalijepljen je na staklo. Umjesto glave figura ima kameru koja gleda prema unutra, a položajem 'tijela' simulira osobu koja se znatiželjno naslanja na staklo nastojeći vidjeti što se događa u galeriji. Redovite posjetitelje Galerije AŽ obličje će podsjetiti na također redovita posjetitelja Atelijera Žitnjak, nažalost mentalno poremećena susjeda koji u svojoj apsurdnoj, ali svakodnevnoj ophodnji navraća i do ove zgrade. Uvijek je u potrazi, kuca i pita za nekog od korisnika, ali ne usuđuje se ući zato što se nekoliko puta izgubio u hodnicima. Tu je i legenda koja manje redovitim posjetiteljima predstavlja Samira u karakterističnom dijalogu s osobom koja je čula kucanje: „Je l' tu Alem?“ „Nije.“ „A kad će doći?“ „Sutra.“ „A kad je sutra?“

Ulaskom u galeriju shvaćamo da je jednostavan linijski crtež koji s po dvjema crtama predstavlja ruke i noge, jednom crtom tijelo, a umjesto glave ima kameru, obrazac Đukezova komentiranja zgrade, njezinih stanovnika, okruženja i gostiju. Pa se tako odmah na prvom zidu nalazi ljudska figura, jedina izvedena crvenim linijama, kraj koje je, sasvim nisko, i jedna crna mrlja na koju je također pričvršćena kamera. Legenda informira kako se radi o interpretaciji slike Giacoma Ballea „Dinamizam psa na ulici“, no osim te informacije legenda sadrži i QR code, čija aktivacija na pametnim telefonima prikazuje originalnu sliku, to je pas u pokretu kojeg na uzici očito vodi neka žena jer se vide i skuti njezine haljine. Osim što je u svojim djelima nastojao izraziti ritam i vibracije tijela u kretanju, Balla je jedan od začetnika futurizma i u tom je stilu oblikovao namještaj i uporabne predmete. U tom bismo smislu instalaciju mogli protumačiti kao uvodno likovno definiranje žitnjačkog slučaja, no istodobno i autorovu identifikaciju u području likovnosti. Primjer Giacoma Balla Đukezu je višestruko djelatan, također ga zanima dinamizam, sve zidne instalacije zaustavljene su u nekom pokretu; kao i Balla, i Đukez je slikar, no također izrađuje namještaj i uporabne predmete, za koje bi se moglo reći da oblikovanjem slijede ažurirane futurističke naputke, dočim Balleovu ideologiju interpretira bionikom, odnosno budućim oblikom postojanja.

Uvodnom referencom pozicioniravši svoj interes, a pomalo i svoju poziciju u prostoru suvremene scene, Đukez kreće u njezino portretiranje. Glavni galerijski zid gotovo u potpunosti ispunjava instalacija čiji linijski protagonist na leđima nosi ogromnu vreću. Unutar linije vreće, a pomalo i ispadajući iz nje, printevi su očito starih fotografija kaširanih na kapafixu. Rad se zove „Facehook“, a ulov se sastoji od 'upecanosti' raznih fejzbučnih prijateljica i prijatelja na poziv da objave snimke sebe iz djetinjstva. Pa kao što smo u prvom slučaju posredstvom QR coda, nekad posve nezamislive futurističke tehnologije, imali priliku zaviriti u prošlost, odnosno povijest umjetnosti, tako je i u ovom slučaju ista ta tehnologija poslužila za upoznavanje njezinih korisnika s njihovim pojedinačnim prošlostima. Iz čega proizlazi da je današnja budućnost u ostvarenome futurističkom trijumfu tehnologije nad prirodom zapravo napustila njezina polazišta, primjerice, gnušanje spram prošlosti.  

Svojevrsnu komunikaciju prošlosti i sadašnjosti, a istodobno prelazak s općih mjesta na portrete konkretnih stanovnika atelijera, predstavljen je zidnom multimedijskom slikom „G&K“, koja predstavlja dva linijska lika s kamerama umjesto glava u razgovoru, pri čemu jedan ima neobjašnjivu crvenu liniju sprijeda, na svršetku zavinutu u spiralu. QR cod informira o njihovu identitetu, iz prošlosti izvlači naslovnicu knjige „Greiner Kropilak Interkonfidental“. Autorski tandem već dvadesetak godina ne djeluje zajedno, no komunikacija tih likova i dalje traje, prezent ih nalazi na otvorenju izložbe. Osim toga, jedan je korisnik, dakle, domaćin, drugi je gost. A taj je gost zapravo ghost (engl. duh), Kropilak je, naime, pseudonim Stanislava Habjana, lica iza maske, koji je dijelove G&K prošlosti također nedavno predstavio u okviru svoje izložbe na Žitnjaku („Identiteti“, 2021.).

 Đukez dobro poznaje naturalizirane Žitnjačane, Kata Mijatović, Zoran Pavelić, Alem Korkut i Hrvoje Mitrov bili su mu kolege na akademiji, a Boris Cvjetanović i moja malenkost su baš kao i on članovi umjetničke organizacije Petikat.  

No, prije ulaza u 'njihove' hodnike, u kutu glavnog izložbenog prostora Galerije AŽ nailazimo na triptih koji ne odgovara obrascu ostalih: to je skulptura glave njegove supruge Marele Đukez (također likovna umjetnica, također studirala s nabrojenima) u izvedbi Ivane Pegan Baće (također zajednička kolegica s akademije), zatim je to butelja crnog vina „Makino“, na čijoj je etiketi veliko oko, i na trećem postamentu je kamera, kao ključni označitelj bionike ostalih, čije oko gleda u istom smjeru kao i ono s etikete i kao Mareline oči. Supruga, vino i kamera u ovom slučaju nisu označitelji stvarnog i virtualnog, nego Đukezov pogled unutra, odnosno također poveznica perfekta i prezenta, pri čemu su Marela i vino trajnosti, a kamera trenutačna sadašnjost Đukezova doživljaja gledanja.

Obilazak atelijera, odnosno ulazak u hodnike iz kojih je Samir bezuspješno tražio izlaz, Đukez započinje portretom fotografa Borisa Cvjetanovića. Prepoznajemo ga po karakterističnom stavu koji Đukez diskretno skicira 'iksericama', no mnogo više po kameri umjesto glave, zato što se Cvjetanovića uglavnom i ne može vidjeti bez fotoaparata ispred očiju. „Gleda za sebe, a pamti za sve“, podcrtava u legendi Đukez njegovu posebnost.

Slijedi portret Hrvoja Mitrova, kojeg također prepoznajemo po skiciranu obličju, koje je, međutim, ispunjeno lulama. Gledajući zasebno, taj bih portret označio najtočnijim, pomalo punašno obličje odgovara predlošku, ispunjenost unutrašnjosti svojevrsnim dezenom odgovara Mitrovljevim recentnim serijama slika gdje je prepoznatljiva kontura učinjena jednopotezno, a zatim minuciozno, gotovo opsesivno, ispunjavana sitnim crticama. I konačno te lule koje QR cod vodi prema Magritteu i njegovoj 'ovo nije lula' sintagmi, koju su mnogi mnogo puta koristili, a pri čemu prednjači Đorđe Jandrić, zapravo precizno ilustrira Mitrovljevu sadašnjost, odnosno prije dvije godine otkrivenu strast prema lulama, a onda i njegovu zbirku od dvadesetak lula. A pomalo žanrovski ilustrira i ideju slikara kojeg zamišljamo u odijelu zamrljanom bojama dok zamišljeno puši lulu i gleda u štafelaj.

Ispred atelijera koji dijele Kata Mijatović i Zoran Pavelić, a na čijim je vratima Pavelić zalijepio naljepnicu „Studio PM“, kojom inicijalima njihovih prezimena aludira na svojedobnu Galeriju Proširenih medija, nalazi se videoprojekcija animirana filma koji, interpretirajući slavnu sliku „Kartaši“ Paula Cézannea (QR code), prispodobljuje njihovu, nama nevidljivu, intimnu atmosferu, koja se osim radovima ostvaruje i zajedničkim svakodnevnim ritualima.  

Posjet Atelijerima Žitnjak završava na zidu nasuprot unutarnjem dvorištu, koji stanovnici od milja nazivaju „Trg pun opasnih ljudi“, inače namijenjen druženju korisnika ili pak mjestu na kojem se obično završavaju otvorenja izložbi. Zidni crtež s kamerama Đukezova je, u kompozicijskom smislu prilično točna, interpretacija Rubensove slike „Bakanalije“. Naime, u kuloarima umjetničkih institucija čuju se zavidni glasovi koji svoj komplot kontra Žitnjaka definiraju određenjem 'kako se tamo uglavnom jede i pije', a korisnici odgovaraju kako se, između ostalog, a za razliku od ostalih punktova zagrebačke umjetničke karte, ovdje uistinu i jede i pije.

Đukezova interpretacija u obzir uzima jedno i drugo, i umjetnost i život, pa bih, kao dugogodišnji Žitnjačanin, autoru predložio da osim QR coda koji upućuje na Rubensovu sliku, stavi još jedan QR code, onaj koji upućuje na knjigu „Dossier Žitnjak“, u čijem se uvodu između ostalog kaže: „Osim obaveznog informativnog pregleda dosadašnjih aktivnosti, temeljnih težnji i načina funkcioniranja žitnjačke zajednice, ovaj će dossier pokušati približiti razne aspekte kroz koje je moguće sagledati opseg, značaj, strukturu pa i ciljeve kojima se vode Atelijeri Žitnjak, prilično točno konceptualno podnaslovljeni kao Centar periferije (autor kovanice Zoran Pavelić). Na Žitnjaku je, naime, nerazlučivo isprepleten život u konkretnim detaljima svakodnevnih okolnosti i umjetnost kao temeljni razlog okupljanja u ovom poligonu autorske proizvodnje. Nudeći na uvid grupni portret ‘stanara’ i ‘gostiju’ izražavamo Vam dobrodošlicu i otvaramo vrata u povijest i sadašnjost Centra periferije.“   

 

prethodna   |   Email facebook twitter  |  slijedeća